Postoje brojne sportske priče o kojima javnost vrlo malo zna. Važne su obiteljima, samim mladim ljudima, koji su svoje sportsko odrastanje gradili ljubavlju prema sportu za koji su se opredijelili.
Koliko im je to važno, otkriva razigranost oka, ona vedra iskra, koja ih je vodila na sportskom putu, a sada se pretvara u zahvalnost, jer ste u osobi prepoznali sportaša, posebnost, snagu.
Jedna od takvih, nenametljivih, ali velikih sportskih priča, započela je u Ivaniću, baš u našem klubu.
Svi znamo da je Pariz glavni grad Francuske. Otprilike na istoj udaljenosti od Zagreba do Rijeke, udaljen je Orléans od Pariza.
Slikoviti gradić na rijeci Loari, proslavljen je svojom osloboditeljicom Ivanom Orleanskom.
Stoga ne čudi, što je igrom sudbine, snažnim rukometnim izazovima i uzrastanjem, preko Lokomotive i nastupima u juniorskoj i seniorskoj reprezentaciji Hrvatske, prvoligaškim bravurama u Njemačkoj i Francuskoj, ovaj grad slavne povijesti postao dom naše rukometašice, Mateje Janeš.
Svaki klub bi se ponosio ovakvom sportašicom, zato u tekstu stoji “našom”, ali Mateju su u život pogurnule ruke obitelji, njenih roditelja. Na razne su načine mama Martina i tata Milan uz svoju sportašicu taknuli zahvalnost.
Dirljiva je priča s njihova puta u Orléans. Na ulazu u grad, daleko od doma, u rukometnoj Francuskoj, stajao je ogromni plakat – poziv na međunarodno rukometno natjecanje baš s Matejinom slikom u skok šutu. Dobrodošlica koja stisne grlo, izazove ponos građen odvojenim životom i odricanjima, koje jedino hrabrost može izdržati.
Danas trenerica nordijskog hodanja, pilatesa i fitnesa sportska edukatorica osobama s teškoćama, predavačica Francuske atletske federacije,
Mateja je ugostila mamu i tatu u Orléanu, gdje zajedno uživaju u obitelji, postignuću njihove kćeri, potpisanom s velikom riječju Ljubav.
ŽRK Ivanić čestita obitelji na ostvarenju sportskih zamišljaja, uz ponos koji može odaslati jedino rodni grad, prvi klub u kojem se rodila ljubav prema ljepljivoj lopti, sportskoj dvorani i dresu koji ima vještinu sakrivanja svake kaplje znoja, suze tuge, bolnog udarca ili radosti, ma kojom se klupskom bojom obasjavao.
Ostvaren je još jedan rukometni san.
Tekst: Željka Bitenc
Foto: privatni arhiv obitelji Janeš
Prethodni članakSljedeći članak
WordPress Theme